Ulica Charing Cross 84 naslov je koji se pročita jedno poslijepodne, lagano uz kavu. Kad sam uzela ovu knjižicu u ruke, nisam ni sanjala da ću unutra pronaći nešto toliko očaravajuće i nešto što će na mene ostaviti ovakav trag. Zato joj se i danas, nekoliko tjedana nakon čitanja redovito vraćam i prisjećam najdražih mi dijelova.
Helene Hanff rodila se 1916. godine u Philadelphiji, a život je provela kao spisateljica i televizijska scenaristica. Najpoznatija je po svojoj knjizi Ulica Charing Cross 84 po kojem je 1987. napravljena i filmska ekranizacija.
Sve je započelo jednim bezazlenim oglasom. Gospođica Hanff je u jednim novinama naletjela na oglas u kojem stoji da Marks&Co iz Londona bavi nabavom rijetkim knjigama i knjigama kojih više nema na zalihama. Kao siromašna spisateljica s malim prihodima, Helene tom malom antikvarijatu upućuje prvo pismo u listopadu 1949. godine s popisom knjiga koji je zanimaju i moli da ih pošalju, ukoliko naslovi koštaju manje od 5$ po naslovu. Ubrzo nakon svog prvog pisma, Helene dobiva odgovor od misterioznog FPD, a pisma se nastavljaju razmijenjivati sve do 1968. godine, nakon čega je Helene tražila dopuštenje da navedena pisma i objavi.
Osobno volim posvete na prvim stranicama i bilješke na marginama, sviđa mi se osjećaj suučešništva s onime tko je listao stranice prije mene, svolim čitati odlomke koje je netko koga odavno nema smatrao dovoljno važnima da ih obilježi.
Knjiga je formirana kao zbirka pisama s jedne i druge strane, što svjedoči o velikom prekooceanskom prijateljstvu koje se razvilo između Helene i misterioznog FPD, za kojeg saznajemo da se zove Frank Doel. Ova pisma ne svjedoče samo o ljubavi koju je Helene gajila za stara antikvarna izdanja knjiga, već i o poslijeratnom životu za kojeg se čini da u Engleskoj toga doba nije bio jednostvan. Ubrzo Helene razvija veliku ljubav prema djelatnicima malog antikvarijata u Londonu te osim pisama šalje i razne poklone u obliku hrane, odjeće i sl.
Preko pisama koje su naši protagonisti razmjenjivali, doznajemo kako je Helene spisateljica koja se bavi pisanjem raznih scenarija za američku televizijsku industriju. Svojeg novostečenog prijatelja često i obavještava o projektima koje je dobila i o čemu se radi, presretna što može naručivati još povoljnih knjiga. Korespondencija je to koja je trajala 20 godina, a Helene svojem pisanju pristupa ležerno i neformalno, odmah pritom zbijajući šale i vidjevši djelatnike antikvarijata kao svoje nove prijatelje, što dakako i oni prihvaćaju.
Volim polovne knjige koje se same otvore na stranicu koju je prethodni vlasnik najčešće čitao. Kad mije stigao Hazlitt, otvorio se ne “Mrzim čitati nove knjige”, a ja sam bojnim pokličem pozdravila osobu kojoj je pripadala prije nego meni.
Velika Britanija toga vremena ušla je u poslijeratnu obnovu, što je sa sobom povlačilo strogo racioniranje hrane, pri čemu je svaki stanovnik mogao dobiti određenu količinu hrane – npr. 1 jaje tjedno, određenu gramažu mesa i slično. Stoga ne čudi da je Helene sve svoje napore ulagala kako bi svoje prijatelje opskrbila nedostupnim namirnicama -prvenstveno mesom, šunkom, jajima i slično. Možete samo zamisliti kakvo je to oduševljenje izazvalo kod primatelja takvih paketa, što je to značilo za njihove obitelji koje su mahom oskudijevale.
Ovu knjižicu, jer ona to stvarno je – čita se u jednom dahu, uz jednu poslijepodnevnu kavu – toplo preporučam svim knjigoljupcima. Sadržaj je to koji će vam se još dugo motati po glavi, možda ćete ju i listati naknadno i čitati pojedina pisma. Ako još niste uzeli Ulicu Charing Cross u ruke, svakako to učinite što prije.
Do čitanja,
Brigita
Pričajmo o knjigama 